Prigovor Studiji: Sužen raspon zagađivača

… koji se razmatraju i čija se disperzija gleda. Potpuno zanemarivanje procjene rizika od najtoksičnijih produkata izgaranja

  • Modelira se samo disperzija NOx i poopćuje na SO2, i PM10 (n.b. – za stabilna i homogena stanja atmosfere!).
  • Za dioksine i furane pretpostavlja da će se svi poredati (uhvaćeni na (sub)mikročesticama koje su produkti izgaranja) da svi budu uredno budu uništeni u procesu trajanja 2s  na 1100 C.  Za moguće preostale ili rekombinirane dioksine i furane se pretpostavlja a će ih filter u dimnjaku potpunosti uhvatiti.
    • Ne razmatra se mogućnost da ovi spojevi budu ispušteni na česticama koje su premale za filtriranje. Nema usporedbe u parametrima/studijama na realnim postrojenjima sličnog tipa u svijetu.
    • N.B., radi se o nekim od „najotrovnijih poznatih spojeva koji za ljude“ koji u okolici ostaju prisutni i mogu se akumulirati preko više desetljeća (50 godina u vodi, do 100 godina u tlu, do 15 godina na samoj površini) (vidjeti npr. prethodnu referencu, str. 34.-36.).

Pitanje: Zašto u Studija ne diskutira  brojne faktore koji mogu dovesti povećanja nastajanja i smanjenja filtracije opasnih tvari?

Pitanje : Zašto Studija ne donosi nikakve poredbe s realnim pogonima?

Pitanje: Zašto Studija  ne adresira razloge zatvaranja većine spalionica medicinskog otpada u Europi i USA?  

  • Čestice veličine  ispod 2 mikrometra i submikronske, se ne razmatraju u Studiji, niti je predviđeno njihovo mjerenje, te se niti načelno spominju.  Pri tome mnogi produkti izgaranja imaju raspodjelu čestica po veličini koja se maksimizira na submikronskim skalama: (a) Size Distribution of Fine Particles from Coal Combustion on JSTOR. (n.d.). https://www.jstor.org/stable/1688515; (b) Karjalainen et al, Exhaust particles of modern gasoline vehicles: A laboratory and an on-road study. Atmospheric Environment, 97, 262–270. https://doi.org/10.1016/J.ATMOSENV.2014.08.025.
    Upitno je koliko je te čestice moguće uhvatiti predviđenim filterima.
    Očigledno je da se neuništeni i rekombnirani dioksini mogu uhvatiti na čestice koje su u spomenutom rasponu dimenzija. To stavlja u pitanje premisu studije da oni ne izlaze iz spalionice u okoliš.  

Pitanje: Zašto Studija ne donosi razdiobu produciranih čestica po veličinama i očekivanu efikasnost filtera s obzirom na tu razdiobu?  

Pitanje: Spomenuti dioksini su ekstremno opasni otrovi, a procesi u ovakvim spalionicama su posebno pogodni za njihovu proizvodnju. I sasvim male frakcije količina koje bivaju unutar spalionice su opasni za okoliš, za ljude i životinje, naročito radi njihove dugovječne akumulacije u okolišu.

Pitanje: Zašto se ovo pitanje nije obradilo u Studije detaljnije i kvantitativno i s posebnom pažnjom, već se zanemaruje na samo ishodu?