Prešutni dogovor između EU i industrije spaljivanja

Kada se kaže energana na otpad misli se postrojenje u kojem se otpad spaljuje, a oslobođena energija konvertira u korisne oblike poput topline za daljinsko grijanje i struju. U odnosu na prijašnje spalionice otpada, gdje se dobivena energija nije koristila, energane na otpad nužno uključuju korištenje korisnih oblika energije i u tome je sva terminološka razlika. U hladnijim sjevernim područjima gdje su ogrjevne sezone duge, moguće je koristiti toplinu i električnu energiju uz ukupno energetsko iskorištenje koje može biti preko 50 posto. Kod južnijih područja gdje se i mi nalazimo, korisni oblik se uglavnom svodi na električnu energiju uz iskorištenje uglavnom manje od 20 posto, što je u današnjem tehnološki razvijenom dobu vrlo nisko.

Energetski potencijal otpada kod spaljivanja je donja ogrjevna vrijednost, glavna termodinamička karakteristika svakog goriva. Kod otpada se to odnosi na plastiku, papir i tekstil, koji izgorivši u CO₂ i vodu daju taj energetski doprinos. Druge, negorive tvari kao što su metali, staklo, keramika, kosti i drugo energetski ne doprinose, nego se djelomično oksidiraju u razne produkte i zaostaju u pepelu ili odlaze u okoliš kroz dimnjak. Spalionice su danas opremljene vrlo kompleksnim sustavom za obradu dimnih plinova što uključuje redukciju dušikovih oksida, neutralizaciju kiselina, precipitaciju čestica i adsorpciju niza organskih i anorganskih zagađivala.

To su su prilično efikasne tehnike, no nisu savršene te je stoga za svako zagađivalo poput dioksina, teških metala, dušikovih oksida i niz drugih utvrđena maksimalna dozvoljena koncentracija u dimnom plinu koji napušta pogon i raspršuje svoj sadržaj uokolo. Te vrijednosti su ništa drugo nego kompromis između regulatora, u ovom slučaju Europske komisije i industrije spaljivanja te se dogovorno ili prešutno smatra kako vrijednosti emisija ispod graničnih ne predstavljaju izravnu i trajnu štetu za okoliš i ljude.

Regulator ima zadatak pratiti nove znanstvene uvide o štetnom utjecaju već poznatih ili novootkrivenih zagađivala te ih po potrebi ugraditi u regulativu, a sektorska industrija nastoji relativizirati opasnost i što dulje omogućiti nastavak rada s nepromijenjenim tehničkim zahtjevima na rad postrojenja. Pritom obilato koriste kompleksnost, varijabilnost i nedefiniranost granica sustava i interakcija s okolišem, kao i činjenicu kako je iznimno teško povezati degradirana stanja u okolišu i brojne zdravstvene posljedice kod izložene populacije.

Jedno je sigurno, tehnički funkcionalni i savjesno održavani filteri smanjuju štetni utjecaj, ali ga sasvim sigurno ne uklanjaju u cijelosti. Stoga, od štetnog utjecaja zagađivala, onih već poznatih, kao i onih koje ćemo tek utvrditi nema niti može ikada biti apsolutne zaštite. Treba li nam energana u Zagrebu? Vrlo racionalno gledano, odgovor je jasan, energana nam ne treba. Jer postoji daleko bolja alternativa.

Ono što najbolje gori u spalionici, najbolje se i reciklira. Papir i karton, kao i tekstil te veliki dio uredno prikupljene plastike se može uspješno reciklirati. Pri proizvodnji novog proizvoda recikliranjem se u prvom redu čuva materija, odnosno otklanja potreba za klasičnom sirovinom. To je boksit kod aluminija, plin i nafta kod plastike, drvo kod papira, mineralne sirovine kod stakla. Međutim pored materijske koristi recikliranja postoji i procesna, kao posljedica skraćivanja proizvodnog procesa kada se umjesto klasične koristi sekundarna sirovina. S obzirom da je sekundarna sirovina konačnom proizvodu puno bliža, takva proizvodnja treba manje kemikalija, manje vode, a isto tako i manje energije.

Za razliku od ogrjevne vrijednosti kod spaljivanja, potencijal za energetsku uštedu kod recikliranja je utjelovljena energija i ona je svojstvena svakom materijalu, onom koji gori kao i onom koji ne gori. Upravo stoga kilogram recikliranog aluminija generira energetsku uštedu od preko 200 MJ raznih oblika energije u proizvodnji iz boksitne rude. U spalionici se do te energije ne može doći, a u proizvodnom pogonu se naprosto izbjegava bez gubitaka energetskih konverzija. Kad se pogledaju podatci za krutu plastiku tipa polietilen visoke gustoće (PEHD) koja čini oko 20% plastičnog otpada, dolazi se do zaključka kako njegovo recikliranje donosi 7 do 9 puta više energije nego što je moguće dobiti električne energije spaljivanjem. To je posljedica činjenice da se uz konverziju od 17 do 20% može u energani dobiti oko 8 MJ električne energije, a recikliranjem su uštede utjelovljene energije oko 65 MJ po kilogramu plastičnog materijala. Naravno materija se spaljivanjem gubi u CO₂ i vodu, a recikliranjem vraća u gospodarski sustav. To su glavni razlozi superiornosti recikliranja kao pristupa i rješenja današnjice koje uostalom nazivamo kružno gospodarenje otpadom. Vrijedi navesti kako su energane iznimno skupi objekti, investicijski i pogonski, što će se dodatno pogoršati 2026. godine za kada je najavljeno njihovo uključenje u Europski sustav trgovanja emisijskim jedinicama^[1]. Dodatni trošak emisije stakleničkih plinova kod spalionica bi mogao biti značajan u podizanju ukupnih troškova takvog pristupa. Pored toga, energane generiraju i značajne količine pepela, često problematičnog sastava pa se opravdano može reći kako je spaljivanje otpada mjera neuspješnosti sustava gospodarenja otpadom u cjelini.

Na koncu, današnji problemi gospodarenja otpadom u Zagrebu nisu posljedica nepostojanja energane, nego nesređenosti i nekompletnosti sustava za kružno gospodarenje otpadom. Bez dovoljnih gradskih kapaciteta za kompostiranje, bez sortirnica za konverziju odvojeno prikupljenog reciklabilnog otpada u sekundarne sirovine te bez reciklažnih dvorišta pune funkcionalnosti nije moguće postići zančajniji napredak u smjeru kružnog gospodarstva čija temeljna mjera kvalitete se uvijek svodi na postignutu stopu recikliranja sustava.

Dr. sc. Slaven Dobrović, dipl. ing.