Spaljivanje otpada često se predstavlja kao pametan način da nestane problem otpada, pa čak i da se pritom stvori energija (“waste to energy” – pretvaranje otpada u energiju). Međutim, istraživanja pokazuju da je to daleko od istine. Trenutno se u Europi spaljuje preko 80 milijuna tona otpada. S obzirom na to da EU nastoji odustati od odlagališta, mnoge države članice traže brza rješenja i predviđaju velika ulaganja u objekte za spaljivanje otpada. No brojni su razlozi da spaljivanje smatrano problemom, a ne rješenjem. Ono što se nameće kao stvarno rješenje je cirkularna ekonomija, bez otpada (“zero waste“).
Evo 9 razloga zašto je spaljivanje otpada za dobivanje energije zapravo vrlo loša ideja.
1) Spaljivanje otpada je… rastrošno!
Komunalni otpad sastoji se od odbačenih materijala poput papira, plastike i stakla. Više od 90% materijala koji završe u spalionicama i na odlagalištima otpada može se reciklirati ili kompostirati. Spaljivanje ovih vrijednih materijala u svrhu proizvodnje električne energije obeshrabruje napore za očuvanje resursa i stvara poticaje za stvaranje više otpada.
Za zemlje koje potiču spaljivanje otpada tipično je da imaju niske stope recikliranja kao rezultat. Podaci o kućnom otpadu u Danskoj jasno pokazuju ovaj trend, pri čemu regije koje imaju visoke stope spaljivanja manje recikliraju i obrnuto.
2) Otpad nije učinkovito gorivo.
Spalionice otpada velike količine materijala za ponovno korištenje kako bi proizvele samo male količine energije. S druge strane, recikliranjem i kompostiranjem može se uštedjeti do 5 puta količina energije proizvedene spaljivanjem otpada. Na primjer, količina energije izgubljene u SAD-u nerecikliranjem aluminijskih i čeličnih limenki, papira, tiskanih materijala, stakla i plastike jednaka je godišnjoj proizvodnji 15 srednje velikih elektrana!
3) Spaljivanje otpada nije izvor obnovljive energije.
Kompanije koje se bave spalionicama često reklamiraju “waste to energy” kao izvor obnovljive energije. Ali za razliku od vjetra, sunca ili energije valova, otpad ne dolazi iz beskonačnih prirodnih procesa. Naprotiv, dobiva se iz ograničenih resursa, poput minerala, fosilnih goriva i šuma, koji se sijeku neodrživom brzinom. Sredstva za financiranje spaljivanja mogla bi se bolje uložiti u ekološki prihvatljive postupke uštede energije poput recikliranja i kompostiranja.
4) Spaljivanje otpada proizvodi otrovne emisije.
Spaljivanje otpada je opasno za zdravlje građana i okoliš. Čak ni najnaprednije tehnologije ne mogu izbjeći oslobađanje golemih količina zagađivača koji onečišćuju zrak, tlo i vodu te na kraju ulaze u prehrambeni lanac. Spalionice su glavni emiteri kancerogenih zagađivača, kao i sitnih čestica prašine koje mogu dovesti do smanjene funkcije pluća, nepravilnog rada srca, srčanog udara i općenito prerane smrti.
5) Spaljivanje otpada doprinosi klimatskim promjenama.
Spaljivanje otpada daleko je od klimatski neutralnog. Spalionice zapravo emitiraju više CO₂ (po megavat-satu) nego elektrane na ugljen, prirodni plin ili čak na naftu.
Danska, primjer europske industrije spaljivanja, nedavno je otkrila da njezine spalionice ispuštaju dvostruko više CO₂ nego što je prvotno procijenjeno, zbog čega nije uspjela ostvariti svoje ciljeve smanjenja stakleničkih plinova iz Protokola iz Kyota. Za usporedbu, studija Agencije za zaštitu okoliša Sjedinjenih Američkih Država zaključila je da se do 42% emisija stakleničkih plinova u SAD-u može ublažiti strategijama “Zero Waste” konepta.
6) Spalionice otpada financijski su teret.
Spalionice su najskuplja metoda za proizvodnju energije i rukovanje otpadom, a istovremeno stvaraju značajno ekonomsko opterećenje za gradove domaćine. Priča o zloglasnoj spalionici Amager Bakke u Kopenhagenu samo je primjer.
Mnogo je slučajeva općina koje su završile u dugovima zbog spalionica, dok su druge zarobljene u dugoročnim ugovorima koji ih prisiljavaju da isporučuju minimalnu količinu otpada na 20 do 30 godina, kako bi otplatili investicijske troškove. S druge strane Atlantika, grad Harrisburg u Pennsylvaniji je zbog financijskih troškova nadogradnje gradske spalionice 2011. postao najveći američki grad koji je proglasio bankrot.
7) Spaljivanje otpada stvara manje mogućnosti zapošljavanja.
Postrojenja za proizvodnju energije iz otpada nude relativno malo radnih mjesta u usporedbi s recikliranjem. Sredstva za život milijuna radnika koji se bave otpadom diljem svijeta ovise o recikliranju. Studije pokazuju da sektor recikliranja stvara 10-20 puta više radnih mjesta od spaljivanja. Uz nacionalnu stopu manju od 33%, reciklažne industrije u SAD-u trenutno zapošljavaju više od 800 000 radnika. U zemljama u razvoju kao što su Filipini, izgradnja spalionica oduzet će radna mjesta neformalnim radnicima koji rade na otpadu, uključujući skupljače, radnike u reciklaži i prijevoznike otpada. Ulaganje u recikliranje, ponovnu upotrebu i kompostiranje može omogućiti neformalnim radnicima prijelaz na ove zelene poslove.
8) Spaljivanje otpada ne uklapa se u održivo kružno gospodarstvo.
Spaljivanje otpada nije spojivo s modelom zatvorene kružne ekonomije jer spalionice uništavaju vrijedne materijale na način koji zagađuje okoliš. Smanjenjem volumena, ali povećanjem toksičnosti otpada, spaljivanje samo zamjenjuje jedan tok otpada drugim. Spalionice također podržavaju model linearne ekonomije tako što izvlače izvorne materijale samo da bi ih na kraju bacale.
9) Umjesto toga svijet prihvaća Zero Waste.
Razvijene zemlje odmiču se od linearnog koncepta spaljivanja i prihvaćaju “Zero Waste” puteve.
Unatoč tome što ima neka od najnaprednijih postrojenja za spaljivanje otpada, Europa je poduzela prvi korak u postupnom ukidanju spalionica u kontekstu Akcijskog plana EU-a za kružno gospodarstvo. U SAD-u nijedna nova spalionica nije izgrađena od 1997. zbog otpora javnosti, zdravstvenih rizika i visokih troškova. Štoviše, viši ciljevi u EU-u za upravljanje organskim tvarima, recikliranje, smanjenje otpada i preusmjeravanje otpada uzrokovali su preveliki kapacitet spaljivanja, što znači da postoji više spalionica nego otpada dostupnog za spaljivanje. To je navelo zemlje poput Njemačke, Nizozemske, Ujedinjenog Kraljevstva, Švedske, Danske i Španjolske da uvoze smeće iz drugih zemalja. Stotine gradova diljem Europe sada su postavile Zero Waste kao svoj novi cilj.
„Pretvaranje otpada u energiju” često se opisuje kao dobar način za izvlačenje energije iz resursa, ali zapravo djeluje protiv kružnog gospodarstva, proizvodi otrovni otpad, onečišćuje zrak i pridonosi klimatskim promjenama – a sve to bez ispunjavanja onoga što je obećano.
Nasuprot tome, ulaganje u politike odvojenog prikupljanja, recikliranja i sprječavanja stvaranja otpada te sprječavanje da zemlje budu vezane za dugoročne ugovore s predimenzioniranim postrojenjima za spaljivanje otpada, kao što se dogodilo u zapadnoj Europi, ključno je za osiguranje pomaka prema pravom kružnom gospodarstvu.
Ovaj je napis inspiriran GAIA-inim podacima o spalionicama za “waste to energy”. GAIA je svjetski savez više od 800 lokalnih grupa, nevladinih organizacija i pojedinaca u više od 90 zemalja čija je krajnja vizija pravedan svijet bez otrova bez spaljivanja. Saznaj više…
